Hrvatska spisateljica i kolumnistica Vedrana Rudan u intervjuu za srpski Kurir je komentirala mnoge aktualne teme, a između ostalih i osobno iskustvo s koronavirusom, roditeljstvo, gubitak vida i rat u Ukrajini.
Evo kako je komentirala gubitak vida koji joj se dogodio nakon preležane korone;
Hvala vam na brizi. Za vrijeme korone ostala sam bez vida. Na ekranima sam vidjela samo mutne mrlje. Liječnici su mi rekli da ne znaju o čemu se radi i neka čekam bolje dane. Čekam ih već mjesecima. Trenutno je ipak bolje. Pred očima mi se tamni oblaci skupljaju samo povremeno. Ne znam kad će mi se vid posve vratiti. Kad pogledamo oko sebe, oni koji mogu, možda je i bolje vidjeti samo mrlje. Oštar vid može čovjeka baciti u depresiju.
U svom novom romanu “Doživotna robija” je ponovno pisala o odnosa roditelja i djeteta.
Svi koji imaju djecu, posebno odraslu, znaju da ne pretjerujem. Kad se dijete rodi, svaki odgovoran roditelj – najčešće su to ipak žene – osuđen je na doživotnu robiju. Nijedna normalna majka nikad se ne može osloboditi ljubavi prema svom djetetu ma kakvo ono bilo. Ni straha za njegovu sudbinu. Ni potrebe da mu pomaže dok je živa. Ipak, ne mislim da je “Doživotna robija” roman o odnosu majke i kćeri. To je knjiga o odnosu žene prema sebi. Priča je to o ženi koja čitav život pokušava definirati što je to sloboda, a onda živjeti slobodno. Ogromna većina žena i ne sanja o slobodi, svoje ropstvo drži normalnim. Tri sam godine provela s Lolom. Žena je čudo.
Komentirala je i usporedbu između sebe i Lole, protagonistice romana.
Lola je moj prvi ženski lik s kojim nemam ništa. Nisam hrabra poput nje. Ni drska. Ni iskrena. Ni bogata. Ni slobodna. Nisam baš sigurna da je željela da je čitav život voli taj jedan muškarac. Željela je da ona voli njega, to je sasvim nešto drugo. Sve moje knjige napisane su za žene, zato će one moju junakinju razumjeti bolje nego vi. Nama nije problem “natjerati” nekog muškarca da nas voli na dulji ili kraći rok. Mnogo nam teže pada sebe prisiliti da volimo nekog muškarca na duge staze, a to se od nas očekuje. “Živjeli su skupa do kraja života.” Tako završavaju mnoge bajke sa “sretnim” krajem. Postoji li veći užas od življenja s nekim do kraja života? Drago mi je da moderne žene shvaćaju da je u njihovim životima važnije imati svoj posao, svoj krov i svoj ključ. Ostalo ionako, ako zakaže princ na bijelom konju, može odraditi vibrator. Dvadeset godina svojim knjigama ženama šaljem samo jednu poruku: Volite sebe! Jedino me Lola poslušala, nasmijala se Rudan.
Brine li se da će u starosti ovistiti o svojoj djeci?
Ne znam kome roditelju to nije najgora noćna mora. Jedini lijek protiv toga je novac. Lovom možeš kupiti nekoga tko će ti donijeti čaj ili promijeniti pelenu. Stari, nemoćni i siromašni nikoga ne zanimaju. O tome bi svatko trebao razmišljati dok je mlad i moćan. I dati djeci uvijek manje nego što može. Djeca poštuju samo roditelje koji sebe vole više nego njih.
Novinar je rekao kako mu se čini da i u ovoj knjizi pomalo idealizira Jugoslaviju, na što je Rudan spremno odgovorila;
“I u ovoj knjizi…” Nisam znala da “idealizujem Jugoslaviju”. Živjela sam u njoj i uvijek sam život u toj pokojnoj zemlji opisivala onakvim kakav je bio. Bili smo siromašni, ali smo živjeli bez stresa. Živjeli smo u “diktaturi” i sanjali “demokraciju”. Da, bilo nam je bolje jer smo sanjali. Danas živimo u stalnoj noćnoj mori, obuzeti jezivim strahom da ćemo izgubiti posao, da nećemo moći otplaćivati rate kredita, školovanje djece. Liječenje koje smo u Jugoslaviji podrazumijevali kao nešto što nam pripada danas je privilegija samo za bogate. Obrazovanje u Jugoslaviji bilo je vrhunsko. Tada nije svaka ambiciozna seljačina mogla preko noći kupiti doktorat, što se danas u Hrvatskoj stalno dešava. Školovanje je bilo besplatno, postojali su studentski krediti i siromašna djeca su mogla završiti fakultet. Danas je to mislena imenica. Naši su političari kriminalci, ne pada im na pamet da to od nas skrivaju, mediji su prodani, ponovit ću izlizanu rečenicu iz jednog američkog filma: “Sve nas jedna plaća dijeli od bankrota”. Običan čovjek živi u čistom hororu ma gdje robijao svoje zemaljske dane. Iz ovakve perspektive Jugoslavija nekima zaista djeluje kao raj na zemlji. Nisam među njima, ne bih se vratila nazad, živjela sam u nadi da će nestati i pretvoriti se u nešto bolje. Nestala je u ratu, dimu i krvi, raspala se na komadiće u kojima žive robovi užasnuti od onoga što im donosi sutrašnji dan.
Vedrana Rudan je prokomentirala ratnu krizu u Ukrajini.
Ne postoji rusko-ukrajinski rat, gledamo američko-ruski rat. Ukrajina je tu kolateralna žrtva. Amerikanci su još jedanput i pokazali i dokazali da su ne samo “policajac svijeta”, kako im se nekad davno tepalo, nego krvnik svijeta. Kad su to pokazivali u zemljama daleko od Evrope, nismo se previše uzbuđivali. Sad nam je veliki, pravi, ono, baš kingsajz američki rat došao na vrata. Ukrajine još uvijek ima, u tragovima, uskoro je neće biti. Milijunima izbjeglica Evropa je širom otvorila vrata. Treba “zlim Rusima” pokazati kako su naša srca velika. Za bijelce. Istovremeno “crncima”, koji su američke žrtve kao što su to i Ukrajinci, na hrvatskim granicama toljagama razbijamo glave i ne brojimo mrtvu “crnu” djecu.
Ovaj rat je “dugo planiran”, rekao je jedan “ugledni” kanadski političar. Kako se vremena mijenjaju? Kad su Ameri krenuli na Vijetnam, Kanada je bila utočište za američke mladiće koji su bili protiv rata. Danas se svrstala na stranu fašističke Amerike jednako kao i Evropa, koja zbog toga plaća i platit će zastrašujuću cijenu. Jedan naš portal uz svaki tekst o Ukrajini lijepi fotografiju Putina s Hitlerovom frizurom i brčićima. Koji kreteni. Nikad nijedan evropski portal, nikad nijedne evropske novine nisu američke predsjednike, većina od njih jesu Hitleri, spominjali u tom kontekstu. Jesu li evropski političari zaista totalno glupi ili su ipak samo američki plaćenici? Mislim da je ovo drugo bliže istini. Ne mogu vjerovati da to većina ne vidi.
Amerikanci godinama žele baciti Rusiju na koljena i borit će se za to do posljednjeg mrtvog Ukrajinca ili crknutog Evropljanina. Ovih se dana analiziraju ruski ratni zločini koje bi čitav svijet trebao osuditi. Zašto? U kom se ratu nisu radili zločini? Rat je sam po sebi zločin.
Ne, ne mislim da je Putin svetac, daleko od toga. Zašto nikad nikome nije palo na pamet proglasiti ratnim zločincima Clintona, Busha i Obamu, pa onda tu ekipu izvesti pred ratni sud? Znamo odgovor. Amerika je uvijek u pravu. Da ovaj rat ne bi bio poput drugih, Ameri su odlučili u njega ubaciti nešto što zaista prvi put vidimo. “Vođa” zemlje koju treba “zaštititi” je postao virtuoz koji klavir svira kurcem. Da nije krvavo i strašno, bilo bi urnebesno. Taj pajac na dvoru kralja Bidena postao je najveći svjetski zabavljač dok se oko njega gomilaju brda leševa nevinih ljudi.
Ovaj rat je do kraja ogolio Zapad, koji je krenuo u bitku za koju je znao da u njoj neće i ne može pobijediti. Atomsko oružje koje imaju i Amerika i Europa i Rusija spriječit će smak svijeta. Kuglom će još neko vrijeme gmizati robovi kojima su prodali priču da se ognjem i mačem mogu dosegnuti zvijezde. Još neko vrijeme. A onda će Priroda učiniti svoje. Njoj su odavno dopizdili i Ameri, i Rusi, i Kinezi, i Evropljani i… Vraća udarac. Požari, poplave, paklene vrućine, nezamislive hladnoće, ledenjaci nestaju… Nema toga Bezosa ili Billa Gatesa koji će moći preživjeti sakriven u svojoj jazbini. Ako i prežive, bit će to Pirova pobjeda. Štakori i žohari neće preko Amazona naručivati tenisice i “ajfone”. Pravda će ipak pobijediti na kraju, zaključila je Rudan.