Posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza, Mihail Gorbačov, preminuo je u 92. godini nakon duge bolesti, a vijest o smrti Gorbačova objavili su ruski državni mediji RIA i TASS.
Gorbačov je bio osmi i posljednji čelnik Sovjetskog Saveza. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1990. Od 1985. do 1991. Bio je glavni tajnik Komunističke stranke SSSR-a, a predsjednik države od 1988. do 1991. godine.
Ideološki gledano, Gorbačov je u početku svoje političke karijere bio naklonjen marksizmu i lenjnizmu, ali se do ranih 90-ih okrenuo ideji socijaldemokracije.
Mladi fakultetski obrazovani žestoki komunist Mihail Gorbačov je upao jeu oči partijskoj frakciji koja mu je odlučila pružiti pomoć karijeri. 1970. godine godine izabran je za prvog sekretara partije u Stavropolu što ga je učinilo jednim od najmlađih ljudi u Sovjetskom Savezu na tako visokoj državnoj dužnosti. Pod tako moćnim zaštitnicima njegova karijera je krenula ubrzanim putem tako da već 1971. postaje član CK KPSS-a. Nakon što njegov prvi zaštitnika Fjodor Kulakov umire u studenom 1978. nasljeđuje njegovu dužnost sekretara (ministra) za poljoprivredu pri Centralnom komitetu, a iste godine za stalno se seli u Moskvu.
Taj meteorski uspon u samo deset godina dostiže svoj prvi vrhunac u listopadu 1980. godine kada postaje najmlađi član Politbiroa CK KPSS-a. Niti smrt drugog zaštitnika Mihaila Suslova tu karijeru ne prekida pošto Jurij Andropov iste 1982. godine postaje novi vođa Sovjetskog Saveza. Tijekom sljedećih 14 mjeseci Gorbačov je zajedno s Romanovim najbliži suradnik teško bolesnog šefa države čija smrt 1984. godine dovodi ovu brzu karijeru pred gotovo nepremostivu prepreku kada pobjednik unutarstranačke borbe za vlast te godine postaje zagovornik politike Brežnjeva bolesni Konstantin Černjenko.
Već u kasnu zimu 1985. godine novi šef države leži priključen na aparate koji ga u bolnici održavaju na životu. U to isto doba Politbiro koji tada ima 15 članova s pravom glasa je žestoko podijeljen između 7 članova koji podržavaju Gorbačova i 8 članova koji podržavaju Romanova. Kako nitko bez obzira na zdravstveno stanje ne očekuje smrt Černjenka članovi polibiroa su nastavili sa svojim normalnim putovanjima. Iznenadna prirodna ( ili iskopčavanjem aparata ) smrt vođe Sovjetskog Saveza nastupa 10. ožujka 1985. kada se tri člana politbiroa koji se protive Gorbačovu ne nalaze u Moskvi (Grigorij Romanov je u Litvi, Dinmuhammed Kunaev u Kazahstanu i Volodimir Ščerbickij u SAD-u).
Koristeći takav razvoj događaja budući tvorac Perestrojke protivno zakonu uspijeva nametnuti istoga dana glasovanje politbiroa prije nego što se vrate njegovi protivnici kojima trebaju 24 sata za povratak u Moskvu. Glasovanje je prošlo po očekivanju pošto su svi članovi politbiroa koji podržavaju njega nalazili u Moskvi tako da je odmah izabran za šefa Sovjetskog Saveza. To glasovanje je također uz pomoć manipulacija potvrđeno sutradan 11. ožujka 1985. kada je samo s jednim glasom više izabran za generalnog sekretara CK KPSS-a na izvanrednoj sjednici Centralnog Komiteta KP SSSR.
Gorbačov s američim predsjednikom Reaganom.
Došavši takvim načinom na vlast Gorbačov je u svojim prvim govorima počeo neodređeno govoriti o nužnim reformama pošto se Sovjetska ekonomija nalazi u krizi. Dok se pričalo o takvim nužnim promjenama, prve političke glave su počele letjeti u čistkama koje neće stati do propasti države. U toj prvoj godini žrtve su bile Romanov i premijer Nikolaj Tihonov koje će ubrzo mnogi slijediti.
Gorbačov i Reagan potpisuju INF pakt u Bijeloj kući.
Sljedeća godina prolazi bez novih nepotrebnih reformi, ali s iskorištenom odličnom prilikom za nove čistke neistomišljenika nakon eksplozije nuklearne elektrane u Černobilu tijekom tamošnjeg testiranja pogona. Na plenumu Centralnog Komiteta u siječnju 1987. godine svijet napokon otkriva Gorbačovljev san kada on govori o njegovoj viziji budućeg Sovjetskog poretka. Po njemu su političke reforme trebale dovesti do izbora u kojima se može izabrati između više kandidata, a dužnost ministra će moći obavljati i osobe koje nisu članovi komunističke partije.
Po pitanju ekonomije država je donijela zakone kojim se tamošnjim kompanijama povećava samostalnost kako bi se ovim načinom krenulo u pravcu stvaranja tržišnog gospodarstva, što postaje prvi korak Perestrojke. Niti ova godina ne prolazi bez političkih čistki čije žrtve sada postaju vojni dužnosnici nakon što Mathias Rust “vara” protuzračnu obranu i spušta svoj avion na Crveni trg u Moskvi. Ta cijela afera na kraju je ispala izrežirana kako bi pale glave iz ministarstva obrane (sveukupno 2000 časnika), pošto se danas po javnim dokumentima zna da je Rust bio praćen od protuzračne obrane i vojnih aviona.[4] ali im nije bilo dopušteno da ga obore.[5]
Ako promatramo kroz reforme, 1988. godina postaje vrijeme Glasnosti kojom se dopušta kritiziranje partije i njenih čelnika putem javnih glasila. Također se, u nastavku ekonomskih reformi, donosi novi zakon kojim se omogućuje osnivanje privatnih kompanija. Kako bi ova drastična promjena prošla među komunističkim čelnicima, u ovaj zakon je umetnuta uredba da privatnici moraju plaćati neubičajeno visoke poreze. Nedugo nakon prolaska zakona ovi nenormalni porezi bit će smanjeni na normalni nivo tako da se stvori “poduzetnička klima”. U lipnju ove godine na partijskom kongresu Gorbačov objavljuje svoje daljnje želje za stvaranjem jakog predsjedničkog sistema i drastičnog smanjivanja utjecaja partije na politički život države.
Bivši američki predsjednik Reagan dodjeljuje Gorbačovu prvu Ronald Reagan nagradu za mir 1992.
Proljetni izbori iz 1989. godine na kojima su mogli biti izabrane i osobe koje nisu članovi Komunističke Partije obilježavaju crtu koja se nije smjela prijeći ako se htio sačuvati Sovjetski Savez. U Kongresu Narodnih Zastupnika, koji se prvi put okuplja tijekom svibnja 1989. godine, sjede komunisti i nacionalisti koji se nalaze u žestokim prepirkama što se zbog politike Glasnosti prenose u domove na cijelom državnom teritoriju. Jedna od posljedica tih izbora i Glasnosti tada postaje građanski rat između Armenije i Azerbajdžana, dvije “bratske republike” Sovjetskog Saveza, koji Gorbačov bez obzira na svu državnu vojnu moć neće znati ili htjeti zaustaviti.
Bez obzira na činjenicu da su tijekom 1989. godine komunistički funkcioneri bili prisiljeni na izborno natjecanje, veliki demokrat Mihail Gorbačov takvo nešto odbija za sebe kada na izborima bez konkurenta za predsjednika SSSR-a dobiva samo 59 posto!!!