Međunarodni kazneni sud (ICC) izdao je nalog za uhićenje Vladimira Putina optuživši ga da je odgovoran za ratne zločine u Ukrajini. ICC je izdao nalog za uhićenje ruskog predsjednika pod sumnjom da je odgovoran za nezakonite deportacije i nezakonito premještanje djece s teritorija Ukrajine u Rusiju.
Haški sud je uz Putina uhidbeni nalog izdao i za Mariju Aleksejvnu Lvova-Belovu, rusku povjerenicu za prava djece, pod istim optužbama kao i za ruskog predsjednika.
Za što Haški sud tereti Putina
No o čemu se zapravo radi u ovom prvom, vjerojatno ne i jedinom, krimenu koji Međunarodni kazneni sud stavlja na teret Vladimira Putina?
Tužitelj Haškog suda Karim Ahmad Khan koji radi na ovom slučaju rekao je za BBC da je deportacija ukrajinske djece u Rusiju bila nehumana i da je Rusija mogla poduzeti druge mjere da zaštiti djecu ako joj je to bila namjera.
“Ako je postojala opasnost u određenom području, trebalo ih je premjestiti u druge dijelove Ukrajine, gdje te opasnosti nije bilo”, rekao je Khan. “Ako to nije bilo moguće, trebalo im je ponuditi preseljenje u treće zemlje.”
ICC-u je sporno što je deportacije djece Rusija praktički legalizira, dajući djeci rusko državljanstvo.
UN-ovo Istražno povjerenstvo o Ukrajini ovih je dana priopćilo da postoje dokazi o ilegalnom premještanju stotina ukrajinske djece u Rusiju.
Prema podacima ukrajinske vlade, broj djece koja su prisilno odvedena u Rusiju iznosi 16.221.
O ruskom otimanju ukrajinske djece već se dugo govori
Rusko otimanje djece iz Ukrajine i odvođenje u Rusiju već je dugo tema, no s obzirom na to da krvavi sukobi ne prestaju, nije u prvom planu kad je riječ o ruskoj invaziji u Ukrajini.
Štoviše, riječ je o temi koja se nije pojavila tek nakon što su prije malo više od godine dana ruske trupe prešle granice Ukrajine i započele invaziju.
Neke su nevladine organizacije iznosile brojku od čak 700.000 ukrajinske djece koje je Rusija deportirala od 2014. godine kada je Rusija okupirlala Krim. Među njima je bila i tada 15-godišnja djevojčica koja je dopisniku Sky Newsa Stuartu Ramsayju rekla da je pozvana u ljetni kamp na Krimu prije nego što joj je rečeno da ne ide kući. Ukrcali su je u jedan od 100 autobusa koji su prevozili po 30 do 40 djece. Od njih su, ispričala je, tražili da pjevaju rusku nacionalnu himnu i nisu im dopuštali boje ukrajinskih zastava u spavaćim sobama.
Preseljenje djece iz Ukrajine u Rusiju ponovno se intenziviralo u posljednjih godinu dana.
“Rusija je uvela politike poput dodjele ruskog državljanstva i smještaja djece u udomiteljske obitelji kako bi stvorila okvir u kojem bi neka djeca mogla trajno ostati u Rusiji”, navodi se u izvješću.
Rusija je s djecom iz Ukrajine paradirala čak i na ogromnom ratnohuškačkom mitingu koji se prije mjesec dana održao na moskovskom stadionu Lužnjiki.
“Kako je Moskva otela ukrajinsku djecu i pretvorila ih u Ruse”
Associated press krajem prošle godine objavio je veliku priču nazvanu “Kako je Moskva otela ukrajinsku djecu i pretvorila ih u Ruse”.
Ispričana je priča Olge Lopatkine, ukrajinske majke koja tada više od tjedan dana nije čula ništa o svoje šestero posvojene djece koja su ostala u Mariupolju i bila je poludjela od brige.
Djeca su kao i obično provodila odmor u odmaralištu u lučkom gradu. Ali ovaj put je izbio rat s Rusijom, a njezini mališani bili su napušteni u opkoljenom gradu bez svjetla i nade.
Sada su ostali na brigu njezinu najstarijem sinu Timofeju, koji je i sam imao samo 17 godina.
Otvoreno nastojanje Rusije da usvoji ukrajinsku djecu i odgaja ih kao rusku uveliko je u tijeku, pokazuje istraživanje Associated Pressa.
“Djeca države”
Tisuće djece pronađeno je u podrumima ratom razorenih gradova poput Mariupolja i u sirotištima u separatističkim područjima Donbasa koje podržava Rusija. Među njima su oni čiji su roditelji ubijeni u ruskom granatiranju, kao i drugi mališani u institucijama ili u udomiteljskim obiteljima, poznati kao “djeca države”.
Rusija tvrdi da ta djeca nemaju roditelje ili staratelje koji bi se brinuli o njima ili da se do njih ne može doći. No AP je otkrio da su dužnosnici ukrajinsku djecu deportirali u Rusiju ili na teritorije pod ruskom kontrolom bez pristanka, lagali im da ih roditelji ne žele, koristili ih za propagandu i davali ih u ruske obitelji i rusko državljanstvo.
Bez obzira imaju li roditelje, odgajanje djece rata u drugoj zemlji ili kulturi može biti naznaka genocida, pokušaj brisanja samog identiteta neprijateljske nacije. Tužitelji kažu da to također može biti izravno povezano s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, koji je izričito podržao posvojenja.
“To nije nešto što se događa odmah na bojnom polju. Stoga je sposobnost pripisivanja odgovornosti najvišoj razini ovdje puno veća”, rekao je Stephen Rapp, bivši veleposlanik SAD-a za pitanja ratnih zločina koji savjetuje Ukrajinu u procesuiranju.
Čak i ako su roditelji mrtvi, rekao je Rapp, njihova djeca moraju biti zaštićena, udomljena ili usvojena u Ukrajini, a ne deportirana u Rusiju.
Po ruskom zakonu Ukrajina je morala odobriti posvajanja, ali je Putin donio dekret koji to zaobilazi
Ruski zakon zabranjuje posvajanje strane djece bez pristanka matične zemlje, a Ukrajina nije odobrila posvajanja. Ali u svibnju je Putin potpisao dekret kojim se Rusiji olakšava usvajanje i davanje državljanstva ukrajinskoj djeci bez roditeljske skrbi – a Ukrajini i preživjelim rođacima otežava njihovo vraćanje.
Rusija je također pripremila registar odgovarajućih ruskih obitelji za ukrajinsku djecu i plaća im za svako dijete koje dobije državljanstvo – do 1000 dolara za one s invaliditetom. Održava ljetne kampove za ukrajinsku siročad, nudi satove “domoljubnog odgoja” i čak vodi telefonsku liniju za spajanje ruskih obitelji s djecom iz Donbasa.
“To je apsolutno užasna priča. Ne znamo imaju li naša djeca službenog roditelja ili maćehu ili nešto drugo jer su ih ruske trupe prisilno odvele”, rekao je za AP Petro Andrjuščenko, savjetnik gradonačelnika Mariupolja, koji je kazao da je stotine djece odvedeno samo iz tog grada.
Stanje komplicira činjenica da mnoga djeca u ukrajinskim sirotištima uopće nisu siročad. Ukrajinska vlada priznala je UN-u prije rata da većina djece u državi “nisu siročad, nemaju ozbiljnih bolesti ili poremećaja i nalaze se u instituciji jer su njihove obitelji u teškim okolnostima”.
Rusija usvajanja prikazuje kao velikodušan čin
Ipak, Rusija svoje usvajanja ukrajinske djece prikazuje kao velikodušan čin koji bespomoćnim maloljetnicima daje nove domove i medicinske resurse. Ruski državni mediji prikazuju lokalne dužnosnike kako ih grle i ljube te im daju ruske putovnice.
Vrlo je teško odrediti točan broj ukrajinske djece deportirane u Rusiju – ukrajinski dužnosnici tvrde da ih je gotovo 8000. Rusija nije otkrila ukupan broj, ali dužnosnici redovito najavljuju dolazak ukrajinske siročadi u ruskim vojnim zrakoplovima.
U ožujku je ruska pravobraniteljica za dječja prava Marija Lvova-Belova, za kojom je sada izdan uhidbeni nalog kao i za Putinom, rekla da je više od 1000 djece iz Ukrajine stiglo u Rusiju. Tijekom ljeta je rekla da je 120 ruskih obitelji podnijelo zahtjev za skrbništvo, a više od 130 ukrajinske djece dobilo je rusko državljanstvo. Od tada ih je stiglo mnogo više, uključujući grupu od 234 djece početkom listopada.
Ruska pravobraniteljica koju sad haški sud želi uhititi s Putinom se hvalila da je posvojila tinejdžera iz Mariupolja i govorila da ne ispušta rusku putovnicu iz ruku
Lvova-Belova kaže da je ovoj djeci potrebna pomoć Rusije da prebrode traumu zbog koje su loše spavali, plakali noću i crtali podrume i skloništa od bombi. Priznala je da je isprva skupina od 30 djece dovedena u Rusiju iz podruma Mariupolja prkosno pjevala ukrajinsku himnu i uzvikivala “Slava Ukrajini!” Ali sada je, rekla je Lvova-Belova, njihova kritika “pretvorena u ljubav prema Rusiji”, a i sama je usvojila jednog tinejdžera iz Mariupolja.
“Danas je dobio putovnicu Ruske Federacije i ne ispušta je iz ruku! Čekao je ovaj dan više nego itko drugi u našoj obitelji”, objavila je na Telegramu 21. rujna, uz fotografiju.
Lvova-Belova je sankcionirana od strane Sjedinjenih Američkih Država, Europe, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade i Australije. Njezin ured uputio je AP na njezin odgovor da Rusija “pomaže djeci da očuvaju svoje pravo da žive pod mirnim nebom i budu sretni”.
“Naša djeca, sad su naša”
U kolovozu je objava visokog dužnosnika moskovskog Odjela za rad i socijalnu zaštitu u kojem se zahvaljuje ruskim udomiteljskim obiteljima objavio: “Naša djeca. Sada su naša”.
Dok je Lopatkina razmišljala što učiniti, djetinjstvo njezina sina tinejdžera naglo je završilo u Mariupolju. Odjednom je Timofej postao otac svoj braći i sestrama. Troje je imalo kronične bolesti ili invaliditet, a najmlađi je imao samo sedam godina.
Dok je intenzivno granatiranje razbijalo staklo oko njih, stisnuli su se u podrumu. Kad su se mlađi uplašili, Timofej ih je nosio na rukama.
Obećao je majci da će čuvati mlađu djecu. Ali onda je nestalo struje i potpuno je izgubio kontakt s njom. Prijatelj koji se pridružio borbama ponudio mu je da ga odveze iz Mariupolja. On je odbio. Znao je da si nikada neće oprostiti ako ostavi svoju braću i sestre.
Lokalni liječnik iz Mariupolja htio evakuirati djecu u druge dijelove Ukrajine, proruske snage ih zaustavile na punktu i odbile priznati dokumente djece
Naposljetku, lokalni liječnik iz Mariupolja organizirao je evakuaciju u druge dijelove Ukrajine. Ali proruske snage na kontrolnoj točki odbile su priznati dokumente djece, fotokopije službenih dokumenata koji identificiraju njih i njihove roditelje. Timofejeve molbe bile su uzaludne.
Umjesto toga, djeca su završila u bolnici u Narodnoj Republici Donjeck (DNR), separatističkom području pod kontrolom Rusije u Ukrajini. Timofeja su samo nekoliko mjeseci dijelili od navršenih 18 godina – dobi kada će biti pozvan u vojsku DNR-a protiv svoje domovine.
“Za DPR se nikada u životu ne bih išao boriti. Shvatio sam da moram izaći odande na ovaj ili onaj način”, rekao je Timofej.
Barem će, mislio je Timofej, svojoj majci moći reći da je zaštitio djecu. Bio je blizak s majkom i bili su slični, oboje spremni izdržati do kraja bez obzira na sve. Ili je barem tako mislio, dok nije došao u kontakt s njom.
“Sjajno je što ste živi, ali mi smo već u inozemstvu”, odgovorila je majka.
Timofej je bio potpuno shrvan. Njegovi su roditelji pobjegli iz Ukrajine bez njega. Osjećao je da su ga odbacili kao smeće, zajedno s petero djece koju nije tražio i nije znao kako zaštititi.
“Hvala što ste me ostavili”, bijesno je odgovorio.
Sve kreće od ruskog zauzimanja Krima
Djeca Mariupolja nisu prva za čiju je krađu optužena Rusija.
Nakon što je Rusija 2014. anektirala poluotok Krim, više od 80 djece iz Luhanska zaustavljeno je na kontrolnim točkama i oteto. Ukrajina je podnijela tužbu, a Europski sud za ljudska prava utvrdio je da su djeca odvedena u Rusiju “bez medicinske pomoći ili potrebne papirologije”. Djeca su vraćena u Ukrajinu prije konačne odluke.
Katerina Raševska, aktivistica za ljudskih prava, rekla je da zna za oko 30 ukrajinske djece s Krima koju su usvojili Rusi u okviru programa poznatog kao Vlak nade. Danas bi neka od te djece mogla biti ruski vojnici. Od 2015. nacionalni pokret Kadeti mlade vojske obučava mlade na Krimu i u Rusiji za potencijalno novačenje u vojsku.
Ovaj put, nakon pregovora najmanje 96 djece vraćeno je u Ukrajinu od ožujka. Ali ukrajinski dužnosnici otkrili su identitete tisuća drugih u Rusiji, a imena mnogih drugih jednostavno nisu objavljena. “Ne možemo tražiti od Ruske Federacije da vrati djecu jer ne znamo koga treba vratiti”, rekla je Raševska iz ukrajinske organizacije Regionalna centrala za ljudska prava.
Kira, 12-godišnja djevojčica koja je vidjela kako joj je otac ubijen iz vatrenog oružja, evakuirana je iz Mariupolja u Donjeck s ranama od gelera na uhu, nozi, vratu i ruci. Kira se vratila baki i djedu tek nakon što se umiješao ured potpredsjednika ukrajinske vlade.
Njezina baka Svitlana Obedinska rekla je da se Kira povukla u sebe i izgubila interes za sve, a pregovori su bili jako teški: “Ona želi biti sa svojom obitelji. Uostalom, ona nema nikog drugog”.
Kao odgovor na istragu AP-a, glasnogovornik američkog State Departmenta Ned Price nazvao je priču o ukradenoj djeci “apsolutno užasavajućom, ali nažalost ne iznenađujućom”.
Rusija opravdava deportaciju time što je izvršila aneksiju četiri ukrajinske pokrajine
Rusija opravdava deportaciju djece time što je anektirala četiri teritorija u Ukrajini, ali su UN i ostatak svijeta taj potez krajem rujna nazvali prijevarom. Guverner jednog od tih teritorija, Serhij Hajdaj iz Luhanska, optužio je ruske dužnosnike da su izdali dokumente koji uskraćuju prava ukrajinskim roditeljima. I on se boji da će ukrajinska djeca biti poslana u rusku vojsku.
Drugi dužnosnici na okupiranim teritorijima lojalni Moskvi imaju benigniji pogled na ono što Rusija radi. Olga Volkova, koja vodi instituciju za djecu u Donjecku, dala je evakuirati 225 djece u područje u blizini ruskog primorskog grada Taganroga, a desetero su udomile ruske obitelji u travnju. Nakon što DNR i ruski dužnosnici naprave popis prikladnih kandidata, njezin im internat osigurava državljanstvo i šalje ih novim obiteljima u Rusiji.
Ako postoje ukrajinski rođaci, mogu ostati u kontaktu, nazvati i možda se na kraju sresti, rekla je Volkova. U međuvremenu, dok rat traje, napomenula je, djeca sada ipak imaju svojevrsne obitelji. “Svatko želi imati majku”, rekla je Volkova.
Priča žene kojoj su Rusi nakon invazije odveli šestero djece
Olga Lopatkina, ranije spomenuta majka i nekadašnja profesorica glazbe i umjetnosti kojoj su odveli šestero djece, vršila je pritisak na ukrajinske dužnosnike, lokalnog guvernera, socijalne službe, svakoga tko je mogao pomoći u evakuaciji njene djece. Tijekom poziva, Timofej je rekao svojoj majci da će se brinuti o svojoj mlađoj braći i sestrama. Bila je ponosna i pomalo mirnija.
Zatim je 1. ožujka njihova veza prekinuta. Mislila je da će njezina djeca biti evakuirana u Zaporižje, pa su ona i njezin muž otišli tamo, s knjigama bajki i drugim poslasticama. Ali dva dana nakon što su stigli, država je naredila evakuaciju samog Zaporižja.
Lopatkina je morala donijeti još jednu bolnu odluku. Treba li čekati evakuaciju iz Mariupolja do koje možda nikada neće doći? Ili bi trebala otići po svoju najstariju kćer prije nego što i s njom izgubi kontakt?
“Idemo”, rekla je svom suprugu Denisu. Lopatkina je s Radom otišla u Francusku. U posljednjoj molbi, napisala je guverneru Donjecka: “Nemojte zaboraviti moju siročad”.
Kad je primila poruku od Timofeja koji ju je optužio da ih je napustila, bila je pogođena, ali ne i iznenađena. “Ne mogu ni zamisliti”, rekla je Lopatkina, a glas joj se slomio kad je počela plakati: “Kad bih bila na njegovom mjestu, reagirala bih isto, a možda i gore”.
Lopatkina je nastavila bez prestanka pritiskati ruske i ukrajinske dužnosnike. Poslala im je fotokopije ukrajinskih dokumenata koji dokazuju njezino skrbništvo. Rekla im je da su neka djeca bolesna i zabrinuta što ih nitko nije ni pitao za njihove lijekove.
Djecu su pokazivali na ruskoj televiziji
Djecu su pokazivali na ruskoj televiziji i govorili im da ih ne voli. To joj je slomilo srce: “Svaki dan su djecu okretali protiv nas. Govorili su im da su ih roditelji, da će ih smjestiti u najbolje obitelji i da će ovdje imati bolji život”.
Zaposlila se u tvornici konfekcije u Francuskoj i kupovala namještaj, odjeću i igračke za djecu koja se možda nikad neće vratiti. Odredila je njihove spavaće sobe u svom malom dupleksu u Loueu na sjeverozapadu Francuske. Planirala je proslave propuštenih rođendana.
Zatim je na svoj veliki užas saznala da su druga ukrajinska siročad koja su bila s njezinom djecom dobila nove osobne dokumente u DNR-u. Vlasti Donjecka objavile da bi mogla dobiti natrag svoju djecu – ako dođe preko Rusije u Donjeck po njih osobno.
Lopatkina se bojala zamke. Ako pođe u Rusiju, možda joj nikada neće biti dopušteno otići.
“Tužit ću vas. Uzeli ste mi djecu. To je zločin”, zaprijetila je dužnosnicima DNR-a u e-mailu 18. svibnja.
Rusi tvrde da udomljavaju iz ljubavi
Za neke ruske obitelji udomljavanje ukrajinske siročadi nije zločin, nego dar.
Jednu profesionalnu udomiteljicu pozvala je moskovska socijalna služba da “dođe pogledati” djecu koja su nedavno stigla iz istočne Ukrajine. Već je pod svojim krovom imala šestero ruske udomljene djece, neku s invaliditetom. Primila je još tri iz Mariupolja.
“U nama ima još ljubavi. Postoje djeca kojoj treba pružiti naklonost, ljubav, brigu, obitelj, mamu i tatu. Ako im to možemo dati, zašto ne?”, rekla je udomiteljica, rekavši kako je kontaktirala ukrajinsku udomiteljicu djece, koja nije imala ništa protiv dogovora. Djeca su pokazala ogorčenost prema majci i rekla su da ih je ostavila.
Nakon procesa o skrbništvu u sada okupiranom Mariupolju, ruska majka dobila je skrbništvo nad djecom. Postali su ruski državljani i zovu je mama: “Ne pričamo o ratu. Politika ostaje politika. To nije naš posao”.
Jaroslava Rogačjova (11) evakuirana je iz dječje ustanove u Donjecku i čekala je da bude poslana u udomiteljsku obitelj u Moskvi sa svoje dvije sestre. Rekla je da će joj nedostajati more, Donjeck i njezini biološki roditelji tamo, ali nije objasnila zašto im se nije mogla vratiti. Sada razmišlja o svom novom životu: “Idem u Moskvu, već sam vidjela novu obitelj. Mama mi se svidjela od samog početka”.
Kako je izgledala nova stvarnost djece u DNR-u
Timofej nije želio novi život u DNR-u, želio je natrag svoj stari život. Ljutit i jadan, svađao se sa službenicima i gotovo ništa nije jeo.
Nova stvarnost na novom mjestu prestravila je Timofeja, zasjenivši njegov bijes prema majci. U jednom pozivu objasnila mu je što se dogodilo.
Laknulo mu je: “Nedostajali su mi roditelji. Bilo mi je jako teško bez podrške mame i tate. Stalno sam plakao.”
Djeca su stalno pitala kada mogu ići kući svojoj majci. Loše su ih hranili, šamarali i psovali, ispričao je Timofej. Zatim su čuli da ih bolnički službenici uopće neće pustiti kući. Timofejev 13-godišnji posvojeni brat Saša bio je toliko bijesan da je udario rukom o tobogan i slomio prst.
“Stvarno su mi nedostajali roditelji. Ništa mi nije trebalo, samo moji roditelji”, rekao je Saša.
Dva službenika rekla tinejdžeru da će sud u DNR-u uzeti skrbništvo njegovom ocu i majci
Dva službenika su povukla Timofeja u stranu i rekla mu da će sud u DNR-u oduzeti skrbništvo Lopatkini i njezinom suprugu. Njegova mlađa braća i sestre otišli bi prvo u sirotište, a potom u nove obitelji u Rusiji. Timofej bi išao u školu u Donjeck.
Bio je bijesan: “Ne možete to učiniti. To je protuzakonito”.
Službenici su odgovorili da roditelji koji nisu došli po svoju djecu zapravo ne žele djecu. Timofej je izletio van: “Bio sam tako razočaran, nisam vjerovao ni u što. Bio sam prestravljen”.
Bio je odlučan održati na okupu jedinu obitelj koju je poznavao i bio je zabrinut da će njegova braća i sestre završiti u ruskim obiteljima koje su ih željele samo zbog državne pomoći. Rekao je svojoj majci da bi mogao oženiti svoju novu djevojku i posvojiti svoju braću i sestre kada napuni 18 godina.
Jedna priča koja je ipak završila povratkom djece roditeljima
Tada su se Lopatkinini napori konačno isplatili.
Surađivala je s Darjom Kasjanovom, direktoricom neprofitne organizacije SOS Dječja sela, koja je već pomogla u pregovorima o oslobađanju 25 ukrajinske djece iz Rusije. Slanje djece na ruske teritorije umjesto u Ukrajinu bilo je kršenje prava djeteta, rekla je Kasjanova.
Nakon dva mjeseca pregovora i početnog prigovora visokog ruskog dužnosnika, vlasti DNR-a konačno su pristale dopustiti volonteru s punomoći Lopatkine da pokupi djecu. Pitali su Timofeja žele li se on i njegova braća i sestre vratiti svojoj udomiteljskoj obitelji ili ostati u Donjecku.
“Sada kada imam priliku, otići ću, naravno, kući svojim roditeljima”, rekao im je Timofej.
Dokument je sastavljen i potpisan. Napokon su otišli u Francusku. Nakon odgode zbog granatiranja, konačno su krenuli na trodnevno putovanje autobusom kroz Rusiju i Latviju do Berlinu i onda se napokon susreli s roditeljima, objavio je AP u velikoj priči o ruskom preseljenju ukrajinske djece.