Miroslav Škoro kao omladinac; Želim samo da sviram… Informacije iz biografije lidera desnice i Domovinskoga pokreta Miroslava Škore objavio je Jutarnji list.
„Faktografski gledano, ja nisam čak bio ni Titov pionir jer sam na dan primanja u pionire imao upalu pluća tako da nisam primio onu kapu i maramu“, izjavio je prije nešto malo manje od mjesec dana u intervjuu za portal Dnevnik.hr Miroslav Škoro, lider Domovinskog pokreta, a samim time i aktualni vođa hrvatske desnice, koji u svojim medijskim istupima često iznosi i razmišljanja kako je bivšu državu 1989. godine napustio između ostaloga i zato što mu se ta zajednica nije sviđala i da u njoj nije mogao tražiti svoju budućnost.
Evidentno je posljednjih tjedana da se Škoro ne osjeća baš ugodno kada mu se postavljaju pitanja tipa: „Gdje si bio 1991.?“ Doduše, u Škorinom slučaju to se vraća i na godinu, dvije prije te famozne ‘91., odnosno vrijeme u kojem je on, kako kaže, već bio u SAD-u gdje se vjenčao sa svojom suprugom Kim Ann, ali i kada se, kako je prije tjedan dana i sam potvrdio nakon što je upitan o tome gdje je bio u travnju 1990., povremeno vraćao u Hrvatsku.
Škoru su, naime, neke osobe iz hrvatskog javnog života, prije svih odvjetnik i bivši glavni državni odvjetnik Krunislav Olujić prozvali da, najblaže rečeno, ‘mulja’ kada govori da je iz Hrvatske otišao 1989. i da se u nju sa ženom i malim djetetom vratio u ljeto 1992. Olujić je tako iznio podatak da je Škoro u travnju 1990. u osječkoj Tvrđi vodio predizborni skup Koalicije narodnog sporazuma, a Škoro je to i potvrdio prije osam dana u Vukovaru kada je predstavljao svoju suradnju s Ivanom Penavom. Rekao je tada i da mu je bila čast biti voditelj skupa Koalicije koju su „vodili Savka, Tripalo, Džeba…, jer je i moj otac 1971. ostao bez posla.“
Uglavnom, na desnici u tome gdje je Škoro bio i što je radio u vrijeme demokratskih promjena i Domovinskog rata, očito, ne vide nikakav problem, a u javnost se do sada nije probila niti jedna, čak ni neslužbena informacija o eventualnim prijeporima Škore s gorljivim desničarima poput Zlatka Hasanbegovića i Hrvoja Zekanovića vezano uz njegovu prošlost.
Za njih je Škoro, očito, u tom smislu prav i čist. Nas je, pak, zanimalo i vrijeme prije te 1989., odnosno kako je Škoro živio, što je radio i kakav je status imao sredinom 80-ih godina u svom rodnom gradu, pa smo došli do, do sada potpuno nepoznatog podatka da je negdje 1984. ili 1985. bio predsjednik Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Osijeka. (Hrvatski arhivi ovu organizaciju nazivaju i konferencijom i komitetom, ovisno o izvoru op.a.)
Da je tomu tako, potvrdio je i sam Škoro u razgovoru za omladinski list Ten iz Osijeka 15. travnja 1985. godine, koji je izlazio upravo pod pokroviteljstvom OK SSOH Osijek i u kojemu su urednički i novinarski kadar činili mladi, talentirani srednjoškolci i studenti koji su se u slobodno vrijeme bavili novinarstvom, fotografijom, pisanjem i skladanjem pjesama, glumom, slikarstvom…
Škoro, dakle, tvrdi da nije bio primljen u Titove pionire, što je faktografski možda i točno, odnosno moguće je da je baš toga dana imao upalu pluća, pa nije bio na svečanosti prijema u ovu organizaciju i preuzimanje kape i marame, ali je sasvim sigurno bio predsjednik Komisije omladinske organizacije koja je djelovala u sustavu Saveza socijalističke omladine.
Da je Škoro bio predsjednik Komisije za kulturu SSO Osijek proizlazi iz već spomenutog teksta u Ten-u i Škorinog citata u razgovoru, zapravo više monologu, za Ten. Riječ je o broju od 15.4.1985., kada ga je novinarka Vesna Latinović predstavila kao spikera, novinskog suradnika, studenta, scenaristu, kantautora, showmana, ali i kao “druga Škoru poznatog društveno-političkog radnika“, kojemu je ipak od svih zvanja i zanimanja „najdraža muzika“ i kojemu je „već dulje vrijeme hobi da mijenja imena bendova u kojima svira.“ U tom svom monologu Škoro priča o tome „kako uspjeti u osječkoj provinciji bez suvišnih zašto i što to znači biti angažiran.“
Zapravo se iz tog teksta već tada moglo zaključiti da, tada široj javnosti nepoznati 23-godišnjak, ima poduzetničku notu uz dozu buntovništva.
„Kao predsjednik Komisije za kulturu OK SSO Osijek, došao sam do zaključka da se strahovito malo polaže na muzičku djelatnost. Ništa se ne može snimiti ni napraviti bez love. Kad sam htio nešto napraviti taj novac se izgubio na račun Ten-a. U Osijeku nema rock scene… Zagrebački, riječki, beogradski muzičari nisu ništa puno kvalitetniji od osječkih, ali je problem što se nitko neće zauzeti za njih. Osnovna pitanja su organiziranost, poduzetnost i lova. Dok se ta pitanja ne riješe apsurdno je razmišljati o eventualnim razmjenama na relaciji Osijek – Zagreb i sl…. U današnjoj poplavi komercijalizacije sve je manje i manje angažiranih pjesama. Angažiranost bi bila kada bi se pronašlo rješenje nekog problema. Ako rješenja nema, onda je bolje ne pjevati o problemima. Angažiran je onaj tko radi ono što živi…“ kazao je tada Škoro uz završnu poruku: „Drago mi je što sam Osječanin i to mi predstavlja najveći problem u životu.“
Uz taj tekst, inače, objavljena je i Škorina fotografija kako sjedi na stolici i svira gitaru, a ljudi iz tog doba tvrde da je gotovo sigurno snimljena na nekoj od tada čestih Omladinskih radnih akcija u Osijeku, stoji između ostaloga u tekstu koji je objavio Jutarnji list.