Zdrava ambicija podrazumijeva težnju osobe da napravi nešto korisno, preuzme odgovornost i proizvede rezultat koji je često više od uobičajenog i očekivanog.
Karijerizam podrazumijeva težnju uspinjanju i stvaranju dobrog dojma o sebi, dakle trud koji se ulaže nije usmjeren na postizanje rezultata nego na kreiranje pozitivnog dojma i imagea, odgovarajuće impresije radi osobnog uspinjanja na hijerarhijskoj društvenoj ljestvici.
U pitanju je krajnje sebičan interes, koji nije tek individualni nego i kulturološki fenomen.
Karijerizam je naročito prisutan u američkoj kulturi koja izuzetno vrednuje uspjeh, a mjerilo uspešnosti je biti primjećen, dobiti priznanje, imati status i posjedovati novac.
Koliki značaj i važnost karijera ima u usporedbi s drugim sferama života kao što su obitelj, prijatelji, slobodno vrijeme i slično, također je kulturološki određeno.
Karijerizam, koji podrazumijeva kako je upravo karijera najvažnija stvar u ljudskom životu, obično ide ruku pod ruku s konzumerizmom koji podrazumijeva da se osjećaj zadovoljstva u životu stječe kupnjom mnogobrojnih stvari i usluga.
Netko tko je karijerist osjećaj osobne vrijednosti veže isključivo za uspjeh u svojoj karijeri, a mnogo manje ili nimalo za to koliko je uspješan kao roditelj, bračni partner, rođak ili prijatelj zaboravljajući da u životu postoje i drugi ciljevi.
Karijeristi su u biti mediokriteti. Njima je bitan vlastiti komoditet, tko su i što su, a ne kako mogu pomoći i što mogu napraviti kako bi bilo bolje.
Međutim, za to je odgovoran i sam proces odgoja i obrazovanja preko kojeg se i prenose kulturološki obrasci. Naime, poruka koju roditelji i društvo često šalju nije liječi bolesne i spašavaj ljudske živote već postani doktor, što u prijevodu znači budi netko i nešto i ostvari osobne benefite.
Pokušavajući da se uspne na hijerarhijskoj ljestvici karijerista često ne bira sredstva. Kompromisi koje pravi su uvijek na račun njegovog osobnog integriteta. Moralne kategorije kao što su dobro i loše polako ali sigurno sve više blijede za takvu osobu.
Međutim, ne možemo sve one koji su u potpunosti sveli svoj život na posao proglasiti karijeristima. Dovoljno je da pogledamo velike znanstvenike i osnivače uspješnih poduzeća koji su zaljubljenici i totalno posvećeni onome što rade. Često podnoseći zbog toga veliku žrtvu upravo u svom privatnom životu oni stvaraju ogromnu razliku i doprinos kako za svoju lokalnu zajednicu tako i za društvo u cjelini ili možda čak i za čovječanstvo.
Zbog toga je vrlo bitno razlikovati karijerizam od ambicije.
Problem u poduzeću nastaje onda kada su promaknuća rezultat političkih odluka umjesto postignutih rezultata. U takvoj situaciji više nije bitno proizvesti maksimalno dobar rezultat već kreirati maksimalno dobar dojam o sebi koji će imati snagu pozicionirati nas.
Upravo u tom trenutku kada zaposleni počinje raditi na vlastitoj promociji kako bi se bolje pozicionirao dolazi do razilaženja interesa zaposlenika i kompanije.
Naime, zaposlenik se sve manje bavi poslovnim obavezama, a sve više aktivnostima koje neće dovesti do boljih poslovnih rezultata, kao što su interne političke igre i umrežavanje koje ima za cilj stvaranje vlastite ekipe, odnosno klana uz pomoć kojeg počinje vladati.
Takav zaposleni više ne brine o organizacijskim ciljevima i vrijednostima već o osobnom interesu kako da se što bolje pozicionira i osvoji što više vlasti u poduzeću.
A jednom kada se pozicionira sve što karijerist želi je održati – status quo. To sa svoje strane dovodi do niskih standarda u radu i izbjegavanja svakog rizika jer naprosto ne postoji želja za izvrsnošću i razvijanje poslovanja.
Također, karijerizam razara organizacijsku kulturu poduzeća. Zbog toga je karijerizam nepoželjna osobina kada je riječ o izboru novih managera.
Kako se radi o ljudima sa izraženim socijalnim vještinama važno je primjetiti ih što ranije, a najbolje još u procesu rane selekcije.
Naime, za kompaniju su takvi kadrovi beskorisni i ukoliko baš oni čine upraviteljsku strukturu preduzeća može se očekivati negativna selekcija. Mnogim suradnicima će u takvoj situaciji biti nemoguće uraditi nešto korisno i značajno bez obzira na to koliko su voljni zasukati rukave.
Sigurno je da će takav trend sve više slabiti poduzeće koje će gubiti sposobnost prilagođavanja.
Međutim, često i sama poduzeća kreiraju sustav nagrađivanja koji potiče i nagrađuje upravo karijerizam.
Ukoliko je nekome tko po prvi put ulazi u poduzeće jasno tko su članovi uprave onda je sustav nagrađivanja takav da su za managere osigurana statusna obilježja i simboli kao što su: zvučni nazivi, skupi mobilni uređaji, prestižna osobna računala, zasebni uredi, osobne tajnice, luksuzni automobil i slično.
Međutim, to može dovesti do toga da zaposlenici onome što treba biti samo posljedica teže kao primarnom cilju. Tako se zaposlenici mogu početi nadmetati za statusne simbole i prestiž i jednom kada ih osvoje više se ništa ne događa jer su dobili zadovoljenje.
Neki vjeruju da takav sustavi nagrađivanja može korumpirati bilo koga i da iz svakoga iscijedi i posljednju kap zdrave ambicije i želje za istinskim radom.
Zbog toga neka poduzeća ukidaju sve vidove statusnih simbola i jedina razlika koja ostaje među zaposlenicima je u visini njihove zarade, a to je opet podatak povjerljive prirode u koji zaposlenici nemaju uvid.
Tako postavljene stvari imaju smisla i s obzirom na to kako Teorija jednakosti objašnjava motivaciju kod zaposlenika.
U svakom slučaju karijerizam je posljedica vanjske motivacije, a ambicija proizlazi iz unutrašnje motivacije.