Iako se nalazimo, kako Alemka Markotić, ravnateljica zagrebačke Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ tvrdi, u zatišju između dva vala pandemije koronavirusa, stručnjaci nas svakodnevno podsjećaju na preporučene mjere opreza poput nošenja maski, distanciranja i izbjegavanja stvaranja gužve. No, život, posebice onaj noćni, uvijek nađe put.
Očigledno istraumatizirani fenomenom samoizolacije, mladi su, nakon što je prvi val pandemije službeno završio početkom svibnja, brže-bolje pohitali na ulice ne bi li se ponovno ujedinili s prijateljima koje nisu vidjeli gotovo dva puna mjeseca. Kafići su, prisjetimo se, još uvijek imali restrikcije u vidu smanjenog broja mjesta i skraćenog radnog vremena do 23 sata, a ionako smo proveli dobar dio godine zatvoreni, pa smo odlučili poharati ulice i pretvoriti monumentalne prostore zagrebačkih kulturnih institucija u najveću supkulturnu uličnu zabavu u Hrvatskoj i dogodila se čarolija.
Pod okriljem stubova Meštrovićevog paviljona i oko njegove fontane, ispred muzeja Mimare i posebice ispred Hrvatskog Narodnog Kazališta okupila se svjetina i naslikala sliku kakvog festivala ili sajma. Na stepenicama, prilazu i travnjaku ispred zagrebačkog HNK na istom su se mjestu našli pankeri, reperi, šminkeri, skejteri, hipsteri, studenti, profesori, kulturnjaci, umjetnici i svi ostali i otkrili ili bolje reći ponovno otkrili kako imaju više zajedničkoga no što su mislili dok su dijelili piće i cigarete. Ubrzo su i razni izvođači shvatili kako valja iskoristiti ogromnu publiku pa smo tako mogli svjedočiti ekscentričnom karaoke performansu dame Jovanke Broz Titutke, a niti poznati domaći brend vodke, Vigor nije propustio priliku za promociju opskrbivši iste večeri društvo onime za čime su najviše žeđali. Čak se i ravnateljica zagrebačkog Hrvatskog Narodnog Kazališta Dubravka Vrgoč složila kako je ovo prekrasan fenomen koji u potpunosti podržava.
Iz vikenda u vikend, više se stotina ljudi raznih pozadina i profila, ali istog interesa nastavlja okupljati i danas bez obzira na policiju koja redovito nakon dva sata iza ponoći dolazi okončati zabavu. I čini se da će tako ostati još neko vrijeme. U usporedbi s klupskom scenom, druženja na javnim površinama, posebice u toplijem dijelu godine odnose pobjedu iz više razloga. Prvi se tiče samog vremenskog okvira u kojem se ovaj fenomen rodio, a to je razdoblje nakon duge samoizolacije koja nas je natjerala da shvatimo da slobodu kretanja uzimamo zdravo za gotovo i koliko su nam nedostajali otvoreni prostori.
Osim toga jeftinije je kupiti bocu piva, vina ili nekakvog žestokog pića i uživati u njemu na klupici ili travnjaku umjesto časteći se često precijenjenim pićima u noćnim klubovima.
Ograničavanje na jednu vrstu glazbe ne postoji baš kao ni asimiliranje u određeni profil s pretpostavkom da tamo idu „ovakvi ili onakvi“ ljudi – na ulici se svatko osjeća kao da može biti svoj.
No, koliko će potrajati ovaj oblik izlaska? Kako stvari stoje, zagrebačke će ulice sigurno biti ispunjene i ostatak ljeta, no s neizvjesnom situacijom i prijetnjom drugog vala koja nam neprestano visi nad glavom, a i zbog zahlađenja kojeg sa sobom nosi jesen, čini se kako je vijek trajanja izlaska na ulice kratkotrajan. S druge strane neodoljivo je nadati se da se zagrebačka scena zauvijek promijenila i da ćemo od sada svako ljeto dočekati na stepenicama i travnjacima ispred nekih monumentalnih građevina koje nas ionako cijele godine pozivaju na druženje.
