Udruga Glas poduzetnika koja sad već okuplja preko 10 tisuća hrvatskih poduzetnika, među njima je provela više anketa temeljem kojih su došli do analize koja pokazuje tko su hrvatski poduzetnici i u kakvom se stanju nalaze. Prenosi dio iz objave koja plastično prezentira stanje u kojem posluju mali i srednji poduzetnici, bez stereotipa i predrasuda.
Tema hrvatskih poduzetnika i njihove negativne percepcije u dijelu javnosti je dio šire priče o privatnom sektoru u jednoj tranzicijskoj zemlji. Miješaju se razni ekonomski, psihološko i socijalni aspekti, a jednim dijelom i utjecaj ideološki oblikovanih stereotipa.. Ipak, stječe se dojam da je dugo stvarana percepcija, kroz anegdotalne dokaze i djelovanje interesnih skupina, daleko od realnosti. Sada je možda splet okolnosti takav da će ogoliti mnoge zablude i staviti u prvi plan preciznije informacije.
Nekome tko sa strane promatra naslove u novinama prve asocijacije često idu na mutni period privatizacije državnih firmi i politički povezane ljude koji su se obogatili. Mogu mu pasti na pamet i tajkuni i njihovi bahati sinovi, zlatna mladež i bezobzirni tinejdžeri koji voze skupe aute i ubijaju ljude u prometnim nesrećama. I naravno ne snose nikakve posljedice zbog moći i utjecaja svojih roditelja, koji mogu utjecati na očito korumpirano hrvatsko sudstvo (imamo najnižu razinu povjerenja u sudstvo u EU).
No tko su zapravo stvarni poduzetnici i tko o njima brine? Sindikati brane svoje zaposlenike u javnom sektoru, korporacije kroz svoje PR odjele i jačinu svoga branda donekle štite svoje zaposlenike, a tko se brine o imidžu (malih) poduzetnika? Izgleda da na tome godinama nije radio nitko, niti smatrao da je to važno društveno pitanje?
Evo podataka iz nekih analiza. Idemo najprije krenuti od toga koliko ih ima? Prema zbirnim podacima koje Fina objavljuje svake godine, više od 98 posto svih hrvatskih tvrtki ubraja se u kategoriju mikro i malih poduzetnika. Oni zapošljavaju preko 470 000 zaposlenika.
Postotak o broju zatvorenih firmi je također značajan. U zadnjih par godina je konačno došlo do blagog oporavka nakon prošle krize – što se vidi i po broju novozaposlenih u tome segmentu – gotovo 46 000 ljudi, ali situacija je daleko od idealne.
Udruga Glas poduzetnika okuplja preko 10.000 mikro, malih i srednjih poduzetnika, i samozaposlene, paušale obrtnike, obrtnike i OPG-ovce. Imali smo dobru priliku kroz ankete u kojima su sudjelovale tisuće ispitanika i davali svoje odgovore (i to ne anonimno nego s imenom i prezimenom) sakupiti dodatne informacije o tome tko su hrvatski poduzetnici i u kakvom se stanju nalaze. Evo sažetaka nekih od rezultata:
Za razliku od podmetanja nekih predstavnika sindikata o vožnji u skupim autima, naši članovi s nelagodom priznaju da imaju jako male zalihe kapitala u rezervi. Preko 80% firmi ima manje od 20.000 kuna, a gotovo 60% ima manje od 5.000 kn. To se direktno odražava na procjenu opstanka njihovih firmi pod kriznim ili nepredvidljivim vremenima, gdje preko 90% članova izjavljuje da mogu izdržati maksimalno 3 mjeseca (a 50% samo mjesec dana).
Uz to, oko 60% njih živi kao podstanari, ili otplaćuju kredite za nekretninu u kojoj žive ili žive s roditeljima/ u obiteljskoj nekretnini. Također samo 23% posjeduje službeno vozilo u vlasništvu tvrtke, dok 57% mora koristiti svoje privatno vozilo.
Na žalost, dio njih će ako ne uspiju održati svoje firme na životu, uzeti u obzir i odlazak iz zemlje i potražiti sreću negdje drugdje (oko 20%). Bilo bi zanimljivo vidjeti koji je broj zaposlenika iz javnog sektora sa sigurnih plaća napustio zemlju ili je planira napustiti (s obzirom na to da im je navodno jako loše).
Još jedna od slika koje se kontinuirano šalju je ta da poduzetnici iskorištavaju svoje radnike, i žive na nepravednom iskorištavanju njihovog rada. Oko 40% poduzetnika u svojim malim firmama zapošljava članove obitelji ili rođake. Još određeni broj zapošljava svoje prijatelje. Teško je zamisliti da bi takvi društveni odnosi opstali u slučaju da su zaposlenici varani i iskorištavani.
Samo oko jedne četvrtine tih poduzetnika nije zadužena, a njih 30% je srednje ili jako zaduženo. Njih još 43% je za firmu riskiralo i uložilo svu svoju privatnu imovinu. To objašnjava i podatak da upravo poduzetnici sami najviše rade, jer se moraju boriti da ne izgube sve što imaju.
Samo njih 6% radi, za javni sektor uobičajenih i zakonom propisanih 8 sati dnevno. Većina od 44% radi 10 do 12 sati dnevno, još dodatnih 29% osim prekovremeno preko tjedna rade i vikendima, a zabrinjavajućih 14% mora raditi i preko 12 sati na dan.
U kakvu poziciju to sve stavlja hrvatske poduzetnike? Riskiraju sve što imaju, puno rade, pod stalnim su pritiskom represivne inspekcije, hrvatsko pravosuđe im praktički neće pomoći zbog svoje sporosti i neefikasnosti. U dijelu javnosti su gotovo stigmatizirani, a u slučaju da uspiju preživjeti sve administrativne i ostale prepreke koje im postavi država, pa nakon toga i pogoditi poslovni model i ostati na životu nakon borbe s konkurencijom, i konačno uspiju, što su točno postigli?
Ona poduzeća koja ne propadnu nego nastave poslovati ostvaruju vrlo različitu razinu profita – od umjerenog do srednjeg, ovisno o industriji. Jasno je da ogromna većina samo preživljava i sama svojim radom ne akumulira veliko bogatstvo (što bi bilo sasvim u redu i kako je u zapadnim zemljama), nego da preživljavaju i rade za punjenje državne blagajne. Možda bi bolja riječ za hrvatske poduzetnike bila – šljakeri… prava radnička klasa, a ne nekakva kasta koja se stavlja u opoziciju radnicima.
U takvoj situaciji, tko bi uopće želio tražiti zaposlenje u privatnom sektoru i kao poduzetnik?