Neki građani više ne žele putovati ZET-ovim tramvajima i autobusima jer ih smatraju opasnim mjestima u kojima se opasnost od zaraze eksponencijalno veća.
Uvriježeno mišljenje da su navike teško promjenjive još je jedno koje je 2020. godina poljuljala svojim svakodnevnim iznenađenjima. U proteklih smo se šest mjeseci uspjeli predomisliti ili barem preispitati gotovo sve u što smo dosad vjerovali, izgubili pa povratili vjeru u čovječanstvo i po prvi put otkako se termin globalizacije počeo koristiti osjetili njegovo značenje u punom smislu.
Zaista smo svi završili u istoj banani, a stare izreke, basne i pjesme o tome kako će nas sve dočekati ista sudbina bili bogati, siromašni, ružni ili lijepi ponovno su nas natjerale da se zapitamo kopira li umjetnost život ili je posrijedi zaista obrnuta logika – odjednom se i najveća palača činila manjom od kutije šibica.
Nakon nagle promijene gotovo svih svakodnevnih rutina i inicijalnih mini napadaja klaustrofobije ipak smo se, što je, kako znanstvenici kažu, najbolja odlika naše vrste, iznimno brzo prilagodili. Neki od nas su studenti koji su u potrazi za boljim obrazovanjem takoreći pobjegli iz svojih rodnih gradova, a onda se ponovno našli zatočeni na dva mjeseca sa svim onim dosadnim ljudima čija su očekivanja od nas, ponekad se čini, čak veća od naših vlastitih ambicija.
„Kakav horor“, pomislili smo, samo da bismo se na kraju ponovno zaljubili u svoje domove i obitelji na načine koje nismo ni zamišljali. Nekima od nas ovo je bila savršena prilika da se nakon dugog niza godina vratimo iz dalekih zemalja u koje nas je odvela neimaština ili nezadovoljstvo izazvano malim brojem prilika, neki od nas ostali su potpuno sami, odsječeni od ostatka svijeta, a nekima se svakodnevica promijenila tek utoliko što su prodavačicu kvartovskog dućana ovaj put pozdravili lica skrivenog iza maske.
U kojoj god da smo se situaciji našli, vremena za razmišljanje imali smo na pretek, a kad smo se vratili u staru stvarnost, bila je potpuno drugačija, koliko ozračjem, tako i u praktičnom smislu. Neki su od nas izgubili poslove, neki ih zadržali, neki našli nove, a neki još uvijek traže. Osim posla jedna od najvećih promjena dogodila se i u načinu na koji se krećemo gradom. Još otkako se javni prijevoz grada Zagreba obustavio krajem ožujka s obzirom na to da su autobusi i tramvaji svojevremeni bili slika i prilika savršenih uvjeta za prenošenje zaraze, svakodnevni putnici rješenja su pronašli u nekim drugim prijevoznim sredstvima. Baš poput studenata koji su se nevoljko vratili u rodni kraj, nenadano su se zaljubili u njih. Tramvaji i autobusi još ni danas nisu prvi izbor mnogim građanima i često prevoze tek nekoliko putnika. Istražili smo omiljene alternative stanovnicima Zagreba i zašto su pribjegli upravo njima.
Osobni automobil i vožnja taxijem
Veliki broj kućanstava u Zagrebu posjeduje automobil iako ga ne koristi svakodnevno. Dosadašnji je odabir mnogih, bez obzira na to što imaju automobile, svejedno bio ZET-ov javni gradski prijevoz, a svoje su limene ljubimce znali upregnuti tek ako je u pitanju putovanje izvan tramvajske zone ili van granica grada. No, svatko tko je vidio jutarnju i popodnevnu gužvu zna da postoji i veliki broj putnika koji iz periferije putuje na posao prema centru grada upravo u svojim automobilima.
„Moj je raspored iznimno fleksibilan, a i gepek mi je često pun stvari bez kojih ne mogu na setu, tako da mi se prilično teško osloniti na javni prijevoz. Ponekad dok čekam zeleno svijetlo na semaforu pogledam oko sebe i baš poput mene, ima pregršt sudionika u prometu koji sjede sami u automobilu. Vjerojatno svi znamo daje upravo to razlog gužvama i onečišćenju, no prilično sam sigurna da svatko od nas ima dobar razlog zašto ne putuje s prijateljima ili javnim prijevozom“, tvrdi mlada filmska redateljica Hani koja gotovo svaki dan putuje iz Dubrave prema centru grada.
Osim toga, prijevoznici poput Ubera i Bolta nude takozvane business korisnička račune putem kojih firme mogu neposredno uplaćivati putnu naknadu za svoje zaposlenike, tj. umjesto putne naknade plaćati im prijevoz taxijem.
Bicikl
Europski se gradovi, počevši od Amsterdama, vole isticati biciklističkom kulturom naglašavajući kako je to jedan od najzelenijih oblika prijevoza, a sami entuzijasti ovog popularnog prijevoznog sredstva tvrde kako je bicikl mnogo više od dva kotača i upravljača. To je cijeli životni stil i hobi s kojim im nikada nije dosadno.
„Posjedujem automobil, no s obzirom na to da mi je posao vrlo blizu stana nemam potrebe paliti ga osim kada idem na putovanja izvan grada ili neku veću nabavku. Razmišljam o tome da ga se riješim jer sam shvatio da su troškovi održavanja automobila za nekog tko ga koristi poput mene potpuno neisplativi“, izjavio je Vojin, asistent na Sveučilištu u Zagrebu.
Alternativni načini prijevoza
Za one koji se kreću malo ili se rijetko žure postoje i drugačiji načini transporta poput koturaljki ili romobila. Kada je u pitanju romobil, posebice se cijeni njegova praktičnost s obzirom na relativno malu veličinu te mogućnost sklapanja i transporta u torbi. Električni su romobili sve popularniji način prijevoza u Zagrebu, a kada se u obzir uzme da dostižu brzine i do 25 kilometara na sat ne iznenađuje da imaju sve više pobornika.
„Vožnja romobilom je kao mnogo brže hodanje, a opet ga za razliku od bicikla ne moram ostaviti na ulici i vezati kada primjerice idem u trgovinu ili naiđem na neko neprohodno područje. Otkako sam otkrila romobil nisam niti jednom sjela u tramvaj, a prije epidemije sam se vozila isključivo tramvajem. Još nisam sigurna da bih ponovno sjela u njega, premda imam masku“, zaključuje Tea, studentica VERN’-a.